Josip Broz Tito je rođen u Kumrovcu u Hrvatskom zagorju.
Titovom ocu je bilo ime Franjo. Bio je suhonjav čovjek, crne, kovrdžave kose i orlovska nosa. Majka Marija, Slovenka, bila je rođena na drugoj obali Sutle. Franjo se upoznao s njom kad je išao preko rijeke u sječu drva, kojih u Kumrovcu nije bilo dovoljno.
Život im nije bio lak. Uz kuću je bilo malo zemlje, a ni ona nije bila naročito rodna. Porodica Broz je s nje dobivala premalo kruha. Da bi preživjeli, otac Franjo je i zimi i ljeti svojima konjima prevozio robu. Majka, koja je bila radina i otresita žena, brinula se o kući. Imali su petnaestero djece. Joža je rođen kao sedmo dijete. Nekoliko djece je poumiralo brzo, ali je još ostalo dosta gladnih usta koje je trebalo najesti. Kruha nikad nije bilo previše. Mati ga je krila od djece da ga ne bi prebrzo pojela. Ionako bi odmah poslije Nove godine ponestalo domaćeg brašna. Do nove žetve otac je morao da kupuje kukuruz.
Djeca su često bila gladna. Pojela bi sav kruh koliko god ga je bilo. Da bi došla do kruha, djeca su se koristila posjetama srodnika. U prisustvu gostiju tražila bi kruh od majke; ona ih nije odbijala; nije htjela da rođaci pomisle da su joj djeca gladna. Ali, kad rođaci otišli, ona bi ih pošteno izgrdila,a ponekad bi ih zato i tukla.
Jednom prilikom otac i majka su bili otišli u posjetu rođacima. Djeca koja su ostala kod kuće bila su opet gladna. Na tavanu je visial suho svinjsko meso koje su čuvali za Novu godinu. Ona Joži nije dala mira, mamila ga je i nudila mu se. Nije mogao dugo odoliti.
Naložili su vatru na ognjištu i iznad plamena objesili kotlić s vodom. Potom se Joža popeo na tavan i skinuo svinjsko meso. Ubacio je u ključalu vodu i dodao malo brašna.
Meso se vrtjelo u ključaloj vodi koja je grgotala. Kuhalo se dva sata, širio se prijatan miris okolo koji je obećavao dobar ručak.
Djeca su pukla jedući. A meso je bilo tako masno da su se svi porazbolijevali. Kad se majka vratila, pokunjeno su je gledali, ćutali i stenjali. Majka je bila tužna, ali ih je razumjela. Ovog puta im je oprostila i nije ih kaznila…
Mali Joža je imao sreće da je svoje djetinjstvo proveo pretežno kod djeda Martina Javoršeka, koji je živio u Podsredi, šumovitom predjelu na obroncima, s druge strane Sutle. Od svih svojih unuka djed je najviše volio Jožu. Pošto je bio imućniji od Brozovih, Joža je kod djeda proveo najradosnije dane svog djetinstva.
Tamo je čuvao stoku i donosio vodu za domaćinstvo. Igra se u šumi,sjekao pruće i od njega pravio bičeve za konje. Da se igra konja ili da bude s konjima, još od rane mladosti bila je Jožina najdraža zabava. I kod kuće bi kasnije poneku noć sam čuvao konje koji su pasli pored Sutle. Nije ga bilo strah, nije osjećao hladnoću pored konja časovi su brzo odmicali sve do zore… Konje je od srca zavolio još dok je bio kod djeda Martina. “To su mi najmilija sjećanja iz djetinjstva”, kaže Tito.
Od djeda je otišao nešto prije polaska u osnovnu školu. Vratio se roditeljskoj kući. A tada je otpočeo za njega drugačiji život. Morao je raditi kao sva seoska djeca kad malo poodrastu. Zaista raditi, ne samo s upola šale kao kod djeda.
Napasao je krave koje su tako rado ulazile u zabran. Čime bi se, makar za čas udubio u igru, one bi mu odmaglile. Okopavao je kukuruz i plijevio baštu. Od svoje sedme godine morao je da okreće žrvanj. To je jednostavan ručni mlin za kukuruz. Okretanje tog mlina je dosta teško i naporno, naročito za jedno dijete. Okretao je i okretao, ali sporo, bezbroj puta, i kukuruz se sporo pretvarao u brašno. Ruke su ga danima boljele, znoj je izbijao na čelu, a okretanju nikad kraja.
Ponekad je morao da čuva svoju mlađu sestru. Kad je majka odlazila na rad, morao je da je ljulja u koljevci da ne bi plakala. Oh, kakva dosada za dječaka to ljuljanje, za dječaka koji bi se najradije igrao ! On ljuljuška, ljuljuška, nina-nana, nina-nana. a napolju sija sunce, razliježe se vriska djece koja slobodno jure po selu. Čim prestane sa ljuljuškanjem, dijete zaplače- neće nikako da zaspi. I Joži se dešavalo ono što se dešavalo malim dadiljama. Ljuljao je iz sve snage da bi dijete što prije zaspalo. A kolijevka se prevrnula. To je tek bila prava nesreća. Majka je dotrčala da vidi šta se dogodilo.
Bila mu je uskraćena sloboda i igra, a povrh svega i prijekori. Mali Joža je volio da se igra kao i svja djeca. Šta bi sve dao da bi zimi imao sanke na kojima bi se sankao po snijegu! A ko da mu ih napravim ?
Bio je bistre glavice, pa je sam smislio. Jednom, kad majka nije bila kod kuće, uzeo je naćve. Nekakvo drveno korito. Ponio ga na brdo, sjeo u njega i spustio se niz brdo. Jurio je kao vjetar, sve mu se zavrtjelo u glavi. Još jedanput! i još jedanput!
Sve dok nije udario u kamen koji je virio ispod snijega. Tras – korito se prepolovilo, a Joža je licem i rukama upao u snijeg.
Naćve se više nisu mogle popraviti. Ko zna kako je Joža prošao kod majke kad se vratila kući! Čas igra, čas rad, čas smijeh, čas plač, to je bilo Jožino djetinjstvo.
vazda.ba
