Koliko vrijedi sat rada u BiH – i zašto najmanje na Balkanu?
Koliko vrijedi sat našeg rada? Ako pitate prosječnog radnika u BiH, odgovor bi vjerovatno bio: ,,Manje nego kafa u kafiću.” Nažalost, to nije preuveličavanje, već surova realnost. Dok cijene rastu iz mjeseca u mjesec, dok su računi, stanarine i osnovne namirnice skuplje, sat rada u BiH i dalje vrijedi najmanje u cijelom regionu.
Minimalac koji nije dovoljan ni za osnovno.
Zvanični minimalac u Federaciji BiH iznosi 1000KM, što je i dalje nedovoljno za pokrivanje osnovnih troškova života. Prevedeno u satnicu, to znači da mnogi ljudi rade za oko 3KM po satu – manje nego što košta kafa u većini gradskih kafića. Za taj novac čovjek bi trebao platiti stan, račune, hranu, prijevoz, odjeću, školovanje djece i sve ostalo što život nosi. Nemoguće, zar ne? Ipak, na hiljade radnika pokušava preživjeti s tim iznosom, dok ih se s TV ekrana uvjerava da ,,ekonomija raste” i da ,,živimo bolje nego ikad”.
Život skuplji iz dana u dan.
Pekare, trgovine i kafići već su odavno postali najbolji pokazatelj inflacije. Cijene namirnica poput hljeba, kafe, mesa – otišle su ,,u tačku”. Dok cijene lete u nebo, plate kao da su zalijepljene za dno. Vlasnici manjih firmi kukaju da ne mogu podići plate jer ih guše porezi i nameti, dok radnici s pravom pitaju. ,,Pa kako onda opstaju političari i javna preduzeća s oromnim platama i beneficijama?” Sistem koji bi trebao štititi radnika, već odavno štiti samo privilegovane.
Balkan – ali ne isti za sve.
Zanimljivo je da radnici u zemljama u okruženju imaju znatno veće plate, iako su ekonomski uslovi slični. U Hrvatskoj sat rada vrijedi prosječno oko 8€, u Sloveniji čak preko 10€, u Srbiji oko 5€, dok je u BiH jedva 1,5€. To jasno pokazuje koliko smo, kao društvo, zapeli između niskih plata i visokih troškova, bez prave strategije kako da se taj jaz smanji. Dok drugi ulažu u digitalizaciju, inovacije i podsticanje domaće proizvodnje, kod nas se još uvijek priča o reformama koje dolaze – već 20 godina ista priča.
Rad bez dostojanstva.
Najveći problem nije samo mali iznos, nego osjećaj poniženja. Kada neko radi pun mjesec, a ne može priuštiti ni osnovne stvari, teško je govoriti o motivaciji i produktivnosti. Sve više mladih odazi jer ne žele da im sat života vrijedi manje od sendviča. U BiH su danas najtraženiji – konobari, vozači, medicinari, građevinci. Svi oni, čim im se pruži prilika da rade za dostojanstvenu platu u inostranstvu, odlaze bez razmišljanja. A država? Ona se čudi zašto nema radne snage.
Nepravda koja postaje norma.
Radnik koji radi za 1000KM mjesečno često gleda kako političari mjesečno primaju i po deset puta više – uz topli obrok, odvojeni život, naknade, vozače i dnevnice. Sudije, direktori i zastupnici uživaju sve beneficije, dok ljudi koji stvarno pokreću ovu zemlju sastavljaju kraj s krajem. I to je možda najveća nepravda – što se trud, pošten rad i znoj više ne cijene.
Vrijeme je da se vrijednost rada vrati radniku.
Vrijednost sata rada ne bi trebala zavisiti od politike, već od poštovanja prema ljudskom trudu. BiH ima vrijedne ljude – one koji ustaju u 5 ujutru, rade na kiši, u bolnicama, voze, grade, proizvode. Oni su temelj svakog sistema, a najmanje su cijenjeni. Sve dok država ne shvati da se budućnost gradi na radniku, a ne na obećanjima, sat našeg rada će vrijediti najmanje – i na Balkanu i šire.
Zaključak:
Vrijeme je da se zapitamo – koliko zapravo košta naš trud, vrijeme i život? Jer onaj ko radi pošteno, ne bi smio samo preživljavati, nego živjeti dostojanstveno.
vazda.ba
