Lov između tradicije i etike: gdje je granica između sporta i preživljavanja?
Lov je dio ljudske istorije od kad čovjek postoji. Nekad je bio pitanje opstanka – danas je sve češće tema rasprave o moralu, ekologiji i granici između tradicije i okrutnosti. Lov u BiH, ali i širom Balkana i dalje ima svoje mjesto u društvu. Neki ga smatraju dijelom kulturnog naslijeđa, dok ga drugi vide kao nepotrebno ubijanje životinja u vremenu kada to više nije nužno.
Lov je i dalje duboko ukorijenjen u kulturu, ali i sve češće predmet kritika onih koji vjeruju da bi čovjek trebao biti čuvar prirode, a ne njen neprijatelj. Danas se sve više postavljaju pitanja poput: ,,Da li je lov zaista i dalje potreban?”, ,,Poštuju li se pravila?”, ,,Koliko zapravo košta i gdje je granica između tradicije i okrutnosti?”…
Lov kao tradicija i način života.
U mnogim dijelovima lov u BiH je više od hobija – to je porodična tradicija koja se prenosi generacijama. Lovci se okupljaju u lovnim društvima, uređuju lovišta, hrane divljač tokom zime i često organizuju akcije za očuvanje prirode. Mnogi lovci ističu da se upravo zahvaljujući njihovom angažmanu održava prirodna ravnoteža i zdravlje populacija poput srna, zečeva i fazana. U tom smislu, lov ima i pozitivan ekološki aspekt, a ne samo ubijanje divljači.
Održava prirodnu ravnotežu i sprječava prekomjerno razmnožavanje određenih vrsta, poput divljih svinja ili lisica, koje mogu naštetiti usjevima i ekosistemu. U BiH djeluje više od 300 lovačkih društava i oko 30000 registrovanih lovaca, a svake godine se izdaje na hiljade dozvola za lov u BiH. Za mnoge, lov znači druženje, boravak u prirodi i očvanje tradicije. Zakonski, sve je regulisano – postoje tačno određene lovne sezone, vrste koje se smiju loviti i propisane kazne za krivolov. Ali, postoji i druga strana medalje.
Tanka linija između sporta i okrutnosti.
Ipak, granica između ,,sportskog lova” i surove realnosti često je tanka. Organizovani lov na trofeje, poput medvjeda ili jelena, u mnogim zemljama izaziva ogorčenje javnosti. U BiH su takvi slučajevi rjeđi, ali ne i nepoznati. Fotografije lovaca sa ubijenim životinjama često izazivaju podijeljene reakcije na društvenim mrežama. Dok jedni tvrde da lovci samo poštuju prirodni ciklus i pravila lova, drugi ističu da ubijanje radi ,,trofeja” nema opravdanja. Činjenica je da današnji lov više nije pitanje opstanka, nego izbora i stava prema prirodi.
Dozvole, cijene i pravila – kad se šta lovi.
U BiH da bi neko postao lovac mora položiti lovački ispit, biti član udruženja i imati lovnu dozvolu. Godišnja članarina i dozvola obično koštaju između 150-300KM, zavisno od kantona, a dodatno se plaća i posebna dozvola za određene vrste. U poređenju sa zapadnoevropskim zemljama, gdje godišnja članarina i obuka dostižu i 1000€ (uz obavezne obuke iz ekologije i etike) – to je simbolična cijena. Razlika je i u kontroli: dok su u Skandinaviji i srednjoj Evropi pravila stroga i redovno nadzirana, na Balkanu su krivolov i zloupotrebe i dalje česti.
Lovne sezone jasno su određene: zec se lovi od 1.11-31.12, fazan od 1.10-31.1, divlja svinja od 1.7-28.2, srne i jeleni imaju svoje strogo određene datume. Lov u BiH van sezone strogo je zabranjen, kao i lov na zaštićene vrste među kojima su: ris, vuk, medvjed (osim u kontrolisanim slučajevima), divlja mačka i orao krstaš. Kazne za krivolov kreću se od nekoliko do čak 10000KM, a u težim slučajevima moguć je i zatvor.
Kako to rade druge zemlje?
Na primjer, u Skandinaviji, lov se smatra ekološkom obavezom. Populacija sobova i losova se kontrolira kako bi se spriječile saobraćajne nesreće i očuvala šumska ravnoteža. U Njemačkoj, svaki lovac mora proći stroge obuke iz ekologije, anatomije životinja i etike lova prije nego što dobije dozvolu. S druge strane, u mnogim afričkim zemljama lov je postao unosan biznis – trophy hunting (lov na trofeje) privlači bogate turiste, ali i izaziva burne etičke rasprave, jer se profit često stavlja ispred zaštite vrsta.
Lov u BiH – između kontrole i krivolova.
U našoj zemlji, najveći problem ostaje krivolov, posebno u udaljenim šumskim područjima. Neke vrste, poput risa i vuka, i dalje su pod zaštitom, ali se povremeno pojavljuju izvještaji o njihovom nezakonitom lovu. Ekolozi upozoravaju da nekontrolisani lov u BiH može imati ozbiljne posljedice – smanjene brojnosti divljači, poremećaj u lancu ishrane i nestanak rijetkih vrsta.
Lovački psi – vjerni pomagači i partneri.
Jedan od najvažnijih dijelova lovačke tradicije su lovački psi. To su posebno obučeni psi koji pomažu lovcu da pronađe, nanjuši ili donese plijen – ali njihova uloga daleko nadilazi to. Lovci u BiH s ponosom uzgajaju pasmine poput posavskog goniča, istarskog kratkodlakog goniča i njemačkog ptičara, koje su poznate po izdržljivosti i poslušnosti. Psi nisu oruđe, već pravi partneri. Treniraju se mjesecima, a lovci ih pažljivo hrane, njeguju i redovno vode kod veterinara. Mnogi će reći da je odnos između lovca i psa poseban oblik prijateljstva, nastao iz poštovanja i zajedničkog boravka u prirodi.
Etika, emocije i budućnost lova.
Možda najvažnije pitanje glasi: ,,Ima li lov mjesto u savremenom svijetu koji teži održivosti i zaštiti prirode?” Odgovor nije jednostavan. Lov u BiH može imati pozitivnu ulogu u očuvanju ekosistema – ali samo ako je zakonski regulisan, etičan i praćen brigom o prirodi. S druge strane, ako postane sredstvo dokazivanja moći, trofejnih slika i sujete, gubi svako opravdanje. Zato mnogi stručnjaci danas pozivaju na modernizaciju lovstva: više edukacije, manji broj dozvola, bolju kontrolu i fokus na ekologiju, a ne na trofeje. Jer prava snaga čovjeka ne mjeri se količinom ulovljenih životinja, nego sposobnošću da živi u skladu s prirodom.
Još informacija čitati na vazda.ba
vazda.ba
