Ovčarstvo – stara vještina koja još uvijek hrani Balkan.
U svijetu koji juri za tehnologijom i brzim profitom, postoji zanimanje koje je preživjelo sve epohe – ovčarstvo. Skromno, tiho i često zaboravljeno, ono je i danas okosnica mnogih seoskih domaćinstava, a u BiH i na Balkanu nosi poseban pečat tradicije i upornosti.
Više od posla – način života.
Za mnoge ljude u brdskim krajevima BiH, Crne Gore i Srbije, ovčarstvo nije samo posao, nego način života. Pastiri su generacijama prenosili znanje o uzgoju ovaca, prepoznavanju vremenskih promjena, liječenju stada prirodnim putem i izradi sira, vune i mesa. Dok svijet priča o digitalnoj revoluciji, na planinama Vlašića, Zelengore ili Durmitora još se može čuti zvuk zvončića koji označava da stado ide na ispašu. Taj prizor ima nešto iskonsko – vezu čovjeka i prirode koja se danas sve rjeđe viđa.
Život uz stado – između sela, njiva i planina.
Pravi ovčar ne poznaje radno vrijeme. Dok većina ljudi spava, on već vodi stado na ispašu. Njegov život i ,,radno vrijeme” se mjeri po izlascima i zalascima sunca, a ne po satima. Ljeti sa stadom boravi u planini, gdje su pašnjaci zeleni i svježi, a zimi se spušta u niže krajeve, po selima i njivama gdje ima sijena i zaklona. Ta stalna selidba, poznata kao transhumanca, stoljećima je bila srž ovčarskog života na Balkanu. Pastiri prelaze kilometre dnevno, prateći prirodu i travu, jer ovce ne znaju ni granice ni rasporede – one žive po ritmu zemlje. Taj prizor – stado na putu kroz maglu, pas koji trči uz noge i starac s kapom i štapom – postao je simbol nekog jednostavnijeg vremena. Ali i danas, kad svi žure, ta slika još postoji po livadama Vlašića, Kupresa, Romanije i Durmitora, gdje se mir i zvuk zvončića stapaju s planinom.
Od mlijeka do vune – sve se koristi.
Ovca je jedna od najkorisnijih domaćih životinja. Od nje dobijamo mlijeko, sir, meso, vunu, loj i kožu – gotovo ništa ne ide u otpad. Najpoznatiji proizvodi s naših prostora su vlašićki sir, livanjski sir, te razne vrste dimljenog mesa i pršute koje su tražene i van granica zemlje. Vuna, nekad glavni izvor zarade, danas je nažalost potisnuta sintetičkim materijalima. Mnogi stočari kažu da se vuna više ne isplati šišati jer kilogram otkupljuju za samo 0,30-0,50KM; dok su nekad od toga oblačili cijela sela.
Koliko se danas isplati biti ovčar?
U BiH se procjenjuje da ima oko 700000 ovaca, što je mnogo manje nego prije 30 godina. Glavni razlozi su odlazak mladih sa sela, visoki troškovi hrane i manjak tržišta. Cijena jedne ovce kreće se od 150-300KM, dok litar ovčijeg mlijeka rijetko prelazi 2KM. S druge strane, cijene sira, mesa i jagnjadi rastu, pa oni koji znaju dobro organizovati proizvodnju i plasman mogu pristojno zaraditi. U posljednje vrijeme sve je više mini farmi i porodičnih gazdinstava koji prave vlastite brendove sira, sapuna od ovčijeg mlijeka i domaćih mesnih prerađevina. Taj trend pokazuje da ovčarstvo, uz malo inovacije, i dalje ima budućnost.
Pastiri i psi – nerazdvojni dvojac.
Niti jedna priča o ovčarstvu nije potpuna bez pastirskih pasa. Na Balkanu su posebno poznati šarplaninci i tornjaci koji stoljećima čuvaju stada od vukova i drugih predatora. Njihova lojalnost i instikt su nevjerovatni. Pas zna svaku ovcu u stadu, prati je pogledom i reaguje na najmanji znak opasnosti. Mnogi pastiri kažu da bi bez psa teško mogli opstati na planini. To prijateljstvo između čovjeka i životinje traje čitav život i prenosi se s koljena na koljeno – baš kao i sama vještina ovčarstva.
Kako stoji svijet?
U svijetu je ovčarstvo izuzetno razvijeno – posebno u Australiji, Turskoj, Španiji i na Novom Zelandu. Australija godišnje izvozi više od 400 miliona kilograma vune, dok je u BiH i susjedstvu taj sektor gotovo zamro. Ipak, naši proizvodi su autentični i imaju ono što ni najveće farme nemaju – okus prirode i tradicije. Dok u svijetu dominiraju industrijske farme, kod nas se ovce još uvijek čuvaju na otvorenom, hrane travom i pojilima iz planinskih izvora. Zato domaći proizvodi nose oznaku ,,prirodno, domaće i čisto” – vrijednosti koje globalno tržište sve više traži.
Ovčarstvo kao dio identiteta.
Ovčarstvo nije samo privreda, ono je i kultura, običaj i simbol izdržljivosti. U narodnim pjesmama, bajkama i pričama, pastiri su često prikazani kao mudri ljudi koji poznaju prirodu bolje od ikoga. U mnogim selima se i danas održavaju ,,Dani ovčara” – manifestacije na kojima se prikazuju stada, bira se najljepši ovan i degustiraju se domaći sirevi. To su događaji koji podsjećaju da, iako vremena mijenjaju sve, duh planine i miris vune i dalje žive među nama.
Budućnost u ravnoteži.
Ako želimo da ovčarstvo preživi, potrebna je podrška države i mladih ljudi. Subvencije postoje, ali su male i često kasne. Mnogo bi značilo ulaganje u otkupne stanice, preradu sira, promociju domaćih brendova i ruralni turizam. Ovčarstvo nije samo proizvodnja hrane – ono čuva pejzaže, prirodu i način života koji nestaje. Ovčarstvo je tiha snaga sela. Nema reklame, nema blještavila, ali ima srce i ljude koji još uvijek, dok svi spavaju, izlaze na livade pustiti stado pod jutarnju maglu. I dok postoji makar jedan takav pastir, ovčarstvo će i dalje biti simbol upornosti, poštenog rada i veza čovjeka s prirodom.
vazda.ba
