Danas živimo u svijetu u kojem gotovo svaka naša aktivnost na internetu i društvenim mrežama ostavlja digitalni trag. Dok listamo vijesti, kupujemo online, gledamo filmove ili samo ,,skrolamo” drštvene mreže, iza nas ostaje nevidljiva mreža informacija – ime, lokacija, navike, interesi, pa čak i ono što samo pretražujemo. Internet je donio slobodu i povezanost kakvu čovječanstvo nikad prije nije imalo, ali i pitanje koje sve više brine: ,,Koliko su naši podaci zapravo sigurni?”.
Šta su uopšte naši podaci?
Podaci o nama nisu samo ime i prezime. To su: e-mail adrese, brojevi mobitela, JMBG, brojevi kartica, lokacija s koje pristupamo internetu, fotografije i videozapisi koje objavljujemo, naše navike – šta čitamo, kupujemo, s kim komuniciramo i koliko vremena provodimo online.
Sve te informacije imaju ogromnu vrijednost. Nisu bez razloga nazvane ,,novim zlatom digitalnog doba” – jer ih kompanije, oglašivači i ponekad hakeri koriste da bi zaradili, platili i manipulisali korisnicima.
Koliko dijelimo i s kim?
U prosjeku, svaka osoba u BiH ima između 6-8 aktivnih online profila – od društvenih mreža do aplikacija za kupovinu. Većina nas svakodnevno klikne ,,Prihvatam uslove korištenja” bez da pročita ijednu rečenicu. Ali upravo tu, u tim ,,sitnim slovima”, stoji da aplikacija može: pristupiti vašim kontaktima, analizirati vaše fotografije, pratiti lokaciju i dijeliti vaše podatke s trećim stranama, često izvan zemlje. Velike tehnološke kompanije – Google, Meta (Facebook, Instagram), TikTok, Amazon – prikupljaju ogromne količine podataka o korisnicima. Neke od njih tvrde da je to radi ,,personalizacije iskustva”, ustvari, to zapravo znači da algoritam zna što volite, gdje idete i šta biste mogli kupiti prije nego vi to sami odlučite.
Kako se podaci koriste – i zloupotrebljavaju.
Podaci se najčešće koriste za:
– ciljano oglašavanje – reklame koje ,,pogode tačno ono što vam treba”,
– analizu tržišta – praćenje trendova i potrošnje,
– izradu profila korisnika – vaš digitalni ,,dosje” koji otkriva ko ste, šta volite, čega se bojite…
Ali postoji i tamna strana:
Hakeri, prevaranti i čak pojedine institucije mogu zloupotrijebiti te informacije. Ukradeni podaci često završe na dark webu, gdje se prodaju za male sume. Samo broj kreditne kartice s datumom važenja vrijedi nekoliko dolara. U BiH je u posljednjih 5 godina zabilježeno više slučajeva krađe identiteta, lažnih profila i phishing napada – kada korisnici dobiju poruke koje izgledaju službeno, ali vode na lažne stranice gdje odaju svoje lozinke i podatke.
Koliko su BiH i Balkan zaštićeni?
Nažalost, u poređenju s EU zemljama, zakonska zaštita privatnosti BiH još je nedovoljno razvijena. Dok u Evropskoj uniji postoji GDPR (opća uredba o zaštiti podataka), koja štiti korisnike i strogo kažnjava zloupotrebe, kod nas je to područje i dalje slabo nadzirano. Agencija za zaštitu ličnih podataka u BiH postoji, ali kazne su male, a nadzor ograničen. Slična situacija je i u ostalim zemljama regiona – Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija – gdje su propisi djelomično usklađeni, ali provedba često izostaje. Zato korisnici moraju sami preuzeti dio odgovornosti. U svijetu gdje su ,,besplatne aplikacije” zapravo proizvod koji koristi vaše informacije, svaki link ima cijenu – a ta cijena su vaši podaci.
Kako se zaštititi?
Postoji nekoliko jednostavnih, ali važnih koraka:
1. Jake i različite lozinke – ne koristite istu šifru za sve. Kombinujte velika i mala slova, brojeve i znakove.
2. Dvofakturska autentifikacija (2FA) – dodatni sloj zaštite (npr. SMS kod).
3. Ne objavljujte previše – adrese, putovanja, lične dokumente; čak i ,,slučajne” slike mogu otkriti više nego što mislite.
4. Koristite provjerene aplikacije – čitajte recenzije i dozvole koje traže.
5. Redovno ažurirajte uređaje i programe – starije verzije imaju sigurnosne rupe.
6. Koristite VPN kada se spajate na javne mreže.
7. Budite oprezni s linkovima – nikada ne otvarajte e-mail ili poruke koje izgledaju sumnjivo.
Ovo možda zvuči banalno, ali 90% krađa podataka događa se zbog nepažnje korisnika, a ne sofisticiranog hakiranja.
Digitalna privatnost u svijetu – primjer za poređenje.
U zemljama poput Njemačke, Francuske i Holandije, korisnici imaju daleko veću kontrolu nad svojim podacima. Kompanije su zakonom obavezane da jasno objasne koje podatke prikupljaju, zašto i koliko dugo ih čuvaju. Ako korisnik zatraži brisanje podataka, firma to mora uraditi u roku od nekoliko sedmica. U SAD-u, situacija je složenija. Tamo kompanije imaju više slobode, pa se privatnost često štiti kroz ,,vlastiti izbor” korisnika, što u praksi znači – zaštita je slabija. U Aziji, recimo u Kini, država ima snažan nadzor nad internetom, pa su podaci građana pod potpunom kontrolom – ne hakera, nego vlasti. Upravo zato, pitanje digitalne privatnosti postalo je globalna tema – ko zapravo posjeduje informacije o nama i ko ima pravo da ih koristi?
Kakva je budućnost? Hoće li naši podaci ikada moći postati 100% sigurni?
Istina je – apsolutna sigurnost ne postoji. Čak i najzaštićeniji sistemi povremeno budu provaljeni, a svaka informacija koja jednom dospije online, gotovo nikad ne nestane u potpunosti. Ali, postoje pozitivni trendovi:
– sve više zemalja uvodi strože zakone,
– kompanije postaju svjesnije važnosti reputacije,
– korisnici su obrazovaniji nego ikad.
Nova generacija interneta (Web 3.0) teži većoj decentralizaciji, gdje korisnici sami upravljaju svojim podacima i odobravaju pristup. To bi moglo biti rješenje koje vraća kontrolu u naše ruke, ali do tada, ostaje na nama da budemo oprezni, informisani i svjesni šta dijelimo s internetom.
Zaključak: svaka lozinka, svaki klik – dio nas.
Internet nam je dao slobodu, ali i obavezu. U digitalnom svijetu ništa nije potpuno ,,privatno” ako nije zaštićeno. Naši podaci su odraz nas samih – onoga što mislimo, volimo, planiramo i radimo. Zato je razumijevanje privatnosti jedan od najvažnijih koraka ka sigurnijem i pametnijem korištenju tehnologije. U eri u kojoj je sve ,,na dohvat ruke”, najvažnije je znati kome pružamo tu ruku.
vazda.ba
