Dok se u mnogim zemljama priča o zelenim politikama, obnovljivim izvorima energije i očuvanju prirode, Bosna i Hercegovina se guši, doslovno, u sopstvenom smeću. Od planina do obala rijeka, od sela do dijelova grada; plastika, otpad i nebriga postali su svakodnevna slika. A ono što je od svega toga najtužnije je da je to nažalost svima postalo ,,normalno”.
Rijeke koje su nekada bile ponos, sada su deponije.
Neretva, Bosna, Miljacka, Spreča, Vrbas – nekada su bile simboli života, a sada su simboli sramote. Na površini rijeka plivaju kese, boce i limenke, dok ispod površine leži ono što više ni ne vidimo: mrtve ribe, mulj pun toksina i tišina koja boli. U proljeće, kada nabujaju, rijeke ne nose samo vodu, nego i sav otpad koji su građani mjesecima bacali u njih. Nakon toga svega se zatim svi čude smradu, poplavama, zagađenju i komarcima, a niko ne priča o onome što se zapravo i dešava – niko ne spominje smeće i otpad koji se baca i koji pliva.
Država bez plana, općina bez sistema.
U BiH skoro da ne postoji organizovan sistem upravljanja otpadom. Deponije su prepune, mnoge nelegalne, a većina ih nije ni sanitarno zaštićena. Dok se u Evropi otpad razdvaja na kućnom pragu, kod nas se miješa sve zajedno – plastika, hrana, staklo, baterije, pa čak i medicinski otpad. Riječ ,,reciklaža” u BiH postoji samo kao pojam, postoji samo na papiru, a ,,eko” oznake su često samo naljepnice bez pokrića. Nadležni pričaju o ,,strategijama”, ,,projektima” i ,,planovima” ; a u praksi – ništa. Kad se pojavi inspekcija, svi se sakriju iza papira. Kad izbije požar na deponiji, svi se prave da ne znaju odakle je dim. A kad se građani pobune, odgovor je, naravno, uobičajen: ,,Nema sredstava.”
Građani su i dio problema i dio rješenja.
Nije samo vlast kriva, krivi smo i mi. Koliko nas je izbacilo smeće kroz prozor auta? Koliko nas je ostavilo flašicu u parku ili kesu kraj puta? Svi znamo reći da ,,nema svijesti”, ali rijetko ko je i sam ima. Da se razumijemo – ne moramo svi biti ekološki aktivisti, ali moramo biti ljudi. Da ne bacimo u rijeku ono što možemo ponijeti do kante. Da ne palimo plastiku iza kuće jer ,,brže izgori”. Jer, kad sve izgori, ostane samo zrak koji udišemo i otrov u našim plućima i plućima naše djece.
Priroda se ne brani transparentima, nego djelima.
Svake godine obilježavamo ,,Dan planete Zemlje” i ,,Dan zaštite okoliša”, a dan poslije – sve isto. Fotografije sa sadnje drveća pune društvene mreže, dok u stvarnosti stabla padaju pod pilama. Priroda se ne spašava objavama i logotipima, nego sistemom i odgovornošću. BiH bi mogla imati zelenu energiju, čistu vodu i turizam koji diše zajedno s prirodom. Ali da bi to imala, prvo izgovori moraju prestati. Planeta neće čekati da se dogovorimo čija je nadležnost, a rijeke neće čekati tender da se očiste.
Vrijeme je da se probudimo!
Zagađenje nije samo nečiji problem, to je problem svih nas. Zrak koji dišemo, voda koju pijemo, zemlja na kojoj sadimo – sve je to zajedničko svima nama i sve nam to polako propada, a zašto? Nažalost, zbog nas samih. Dok mladi odlaze, priroda ostaje sama, prepuštena nebrizi i šutnji. Kada ostanemo bez nje biti će nam prekasno žaliti za bilo čime. Ne trebaju nam novi slogani, trebaju nam djela i promjena svijesti. Dok čekamo da neko drugi riješi stvari, možda bi bilo bolje da svako od nas krene od sebe. Jer, ako nećemo sami, onda neće ni neko drugi. Ako nastavimo ovako, jednog dana ćemo morati shvatiti da se ne može živjeti od betona, dima i plastike – ali tada će biti prekasno za sve.
vazda.ba
