U vremenu kad sport sve više liči na biznis, a dres postaje samo reklama, u BiH još uvijek postoje oni koji igraju iz ljubavi. Na blatnjavim terenima, bez reflektora ili ispod reflektora koji jedva rade, u dresovima starim po 5 sezona – ti momci i djevojke ne igraju zbog novca, nego zbog osjećaja. U poderanim kopačkama i starim dresovima igraju za svoj grb, za publiku i za onaj osjećaj ponosa koji se ne može kupiti. Zbog ponosa, grba i publike koja, iako mala, zna svaku pjesmu napamet.
Fudbal bez luksuza, ali s dušom.
Dok zvijezde svjetskog fudbala zarađuju milione, igrači naših niželigaških klubova često nemaju ni za prijevoz do utakmice. Ipak, svakog vikenda oblače dres, trče po neravnom terenu i daju sve od sebe kao da ih gleda cijeli svijet. Ne igraju za premije, nego za osjećaj kad im neko iz publike vikne ime. Mnogi od njih prije/poslije utakmice/treninga idu na posao – rade u kafiću, pekari, trgovini, na građevini…Ali opet dolaze i odlaze umorni ali nasmijani. Kako kažu, ,,to je ljubav, a ne obaveza”.
Tribine pune srca, ne stolica.
Na tim utakmicma nema VIP loža ni skupih karti. Tribine su obično napravljene od betona ili stare drvene građe, ali atmosfera je neprocjenjiva. Tu se ne navija iz dosade ili ,,radi reda” već iz osjećaja pripadnosti. Kad lokalni klub postigne gol, znaš svakog igrača po imenu, znaš mu oca, znaš mu majku, komšiju…To je fudbal koji još ima miris djetinjstva, fudbal prije televizije i menadžera.
Žene koje ruše predrasude.
Posebno mjesto u ovoj priči zaslužuju i djevojke koje treniraju fudbal, košarku, rukomet. One se bore ne samo protiv protivnika, nego i protiv predrasuda. Često čuju ,,šta će ti to, idi radi nešto žensko”. Šta je to zapravo ,,žensko”? Šta je čudno ili loše u tome ako drugi spol radi istu stvar kao onaj prvi? One ipak ne posustaju, jer ljubav prema sportu ne prepoznaje spol. Kad obučeš dres i izađeš na teren, svi su isti – znoj i borba su zajednički.
Bosanski sport – između inata i snova.
U BiH je sport odavno postao ogledalo društva: preživljava zahvaljujući entuzijazmu, ne sistemu. Klubovi se finansiraju donacijama, navijači skupljaju za dresove, a treninzi se održavaju i kad nema grijanja. Ipak, tu se rađa nešto što se ne može kupiti – inat i karakter. Upravo iz takvih skromnih sredina potekli su mnogi naši najbolji sportisti. Oni koji su kasnije otišli vani, kad ih pitaju odakle su, uvijek ponosno kažu ,,iz Bosne”. Znojevi s tih istih terena i danas stoje u njihovom pamćenju.
Vrijednost koja se ne mjeri novcem.
Sport u BiH možda nema luksuz, ali ima dušu, i to je ono što ga razlikuje od svega drugog. Tu se ne trči za bonus, nego za čast. Ne igra se zbog sponzora, nego zbog zastave, roditelja, komšije, djeteta koji sanja isti dres. Zato, kad sljedeći put vidiš utakmicu lokalnog kluba, zastani na trenutak. Gledaj te ljude koji daju sve na terenu, iako im niko ne plaća. To su pravi heroji sporta – tihi, skromni, ali puni srca.
Kad sudija zaboravi da je sport igra, a ne moć.
Na domaćim terenima često se ne igra samo protiv protivnika, nego i protiv sudija. Sudije, koje bi trebale biti simbol pravde i poštenja, nerijetko svojim odlukama ubijaju svaku motivaciju. Pogrešni faulovi, nepostojući penali, bezvezni ofsajd, arogantni komentari i podignut ton – sve to prerano nauči mlade sportiste da svijet nije uvijek fer. Dok veliki timovi imaju VAR i kamere iz svakog ugla, naši igrači imaju samo publiku koja viče ,,sudi pošteno bolan”. Ali upravo ta nepravda često izvuče iz njih ono najbolje – inat. U Bosni se i sport igra inatom – kad ti sude protiv tebe, ti trčiš još jače.
Kad se fudbal pretvori u tržište.
Dok se u evropskim ligama broje milioni, a transferi liče na aukcije, naši fudbaleri često sami plaćaju opremu i prijevoz do utakmice. Dok tamo zvijezde imaju privatne avione i lične kuhare, kod nas se igrač poslije utakmice vrati kući i sutra rano ustane na posao. Ipak, kad kroči na teren zaboravi na to sve. Za njega to nije samo igra, za njega je to ponos.
Lokalni heroiji i anonimne legende.
U svakom gradu i selu postoji barem jedan takav lik – čovjek koji već 20 godina igra za isti klub, bez plate i bez reklame. Zna svaku travku na svom terenu i kad obuče dres postaje kapiten ne samo tima, nego i duha sporta. Njihova imena se rijetko spominju na televiziji, ali to su ljudi koji su izgradili ono što se danas zove ,,lokalni fudbal”. Tu su i treneri i volonteri – oni koji rade s djecom za simboličnu nadoknadu, ali s ogromnim srcem. Oni su pravi čuvari sporta, oni koji ga drže živim dok ga sistem već odavno ne podržava.
Djeca koja sanjaju – i u starim kopačkama.
Na našim terenima raste nova generacija – djeca koja treniraju u dvoranama bez grijanja, na travi punoj rupa i s loptama koje su odavno za zamjenu. Ali to njih ne zaustavlja. Njima nisu uzori samo Messi i Ronaldo, nego i onaj stariji momak iz njihovog kraja koji svaki vikend nosi dres svog lokalnog kluba. Roditelji često jedva skupe novac za nove kopačke i novi dres, ali kad vide svoje dijete kako ponosno trči s osmijehom, shvate kako to zapravo vrijedi svake marke. U tom trenutku sport ponovo dobija smisao.
Ljubav prema fudbalu.
Kad padne noć, a refklektori se ugase, na zemlji ostaju tragovi njihovih kopački – blatnjavi, teški, ali stvarni. Mokri dresovi nisu samo tragovi znoja, to su tragovi ljubavi. Prava ljubav prema dresu ne piše se ugovorom. Mjeri se znojem, srcem, bolom i onim osjećajem kad znaš da igraš za nešto što voliš. Za svoj klub. Za svoj kraj. Za sebe.
vazda.ba
