Kuhinja moje bake: okusi koji čuvaju sjećanja.
U današnjem vremenu brzih jela, dostava i mikrotalasnih pećnica, miris bakine kuhinje ostaje kao uspomena koju ne može zamijeniti niti jedan restoran. To nisu samo jela i hrana – to je sjećanje. To su djetinjstvo, obiteljski ručkovi, starinski stolnjaci i miris svježe pečenog hljeba koji se širi kroz cijelu kuću.
Miris doma i toplina duše.
Kuhinje naših baka nisu bile samo mjesto gdje se kuha, prži, peče i pravi. To je bio centar svijeta. Na starom šporetu na drva uvijek bi nešto krčkalo: sarma, grah, pite pod sačem ili pekmez od šljiva koji se miješao satima. Dok bi para grijala prozore, baka bi pričala priče o vremenu kada se sve radilo ,,rukom i srcem”. Nije bilo recepata po internetu i društvenim mrežama niti tačnih mjera. Sve se znalo i dodavalo ,,odokativno”, ali je uvijek ispalo savršeno, kao da ima neki tajni dodatni sastojak.
Okusi koji ne stare.
Ko je barem jednom probao bakinu supu, zna da niti jedna moderna kocka za supu ne može zamijeniti tu aromu. Ništa nije bilo instant, ništa nije bilo na brzinu. Svaki sastojak je imao priču – krompir iz bašte, luk iz podruma, domaća jaja od koka koje su slobodno šetale dvorištem. Kad bi pravila pitu, jufke su se razvlačile dok ne postanu tanje od papira, a miris se širio cijelim naseljem. To nije bila samo pita ili samo jelo – to je bio začin ljubavi. U svakoj kašiki zalogaja njenog jela osjećao se trud, vrijeme, ljubav i mir koji danas sve rjeđe nalazimo. Zbog toga te uspomene i bole i griju u isto vrijeme.
Vrijednost koju smo zaboravili.
Danas, dok jurimo između posla, škole i obaveza, zaboravljamo da se hrana ne jede samo stomakom, nego i srcem. Kupujemo gotove obroke, zamrznute pite, instant supe – sve brzo i jednostavno, ali bez duše. Baka je kuhala satima, ali nikada nije žurila. Za nju je ručak bio prilika da se porodica okupi, da se razgovara, da se dijele i brige i radosti. Kad bi bilo više osoba za stolom uvijek bi rekla: ,,Uvijek ima mjesta za još jedan tanjir.” To je bila filozofija jedne generacije – dijeliti, a ne brojati.
Male tajne velikih ruku.
Bakine ruke bile su posebne. Ispucale od rada, ali mekane kad bi mijesile tijesto. Nisu trebali ni mikser ni vaga – samo osjećaj i ljubav. Znala je kad je hljeb dovoljno nadošao, kad je pekmez gust – taman kako treba i kad se pita mora okrenuti još jednom. U tom umijeću bilo je više ljubavi nego u bilo kojoj kuharici. I zato, danas kad pokušamo napraviti isto jelo, uvijek nešto nedostaje i ,,nije to to”. Nikada nije ni bilo do sastojaka – bilo je do duše.
Sjećanja koja ne blijede.
Svaki miris iz bakine kuhinje budi slike: nasmijana lica, staru šerpu, cvrkut ptica kroz prozor, komad pite koji se hladi na prozorskoj dasci…Možda su to jednostavni trenuci, ali u njima je bila cijela sreća svijeta. Nije stvar u hrani, već u osjećaju da si bio voljen. Da je neko ustao sat ranije samo da ti napravi doručak tačno onako kako zna da ti voliš. Da te čekala supa kad se vratiš iz škole. Da si znao da, šta god da se desi, tamo postoji kuća u kojoj te uvijek čeka miris toplog domaćeg hljeba.
Naslijeđe koje trebamo čuvati.
Na nama je da tu tradiciju ne zaboravimo. Da s vremena na vrijeme napravimo jelo po bakinom receptu, da naučimo naše dijete kako se mijesi tijesto, da se za stolom sjedi, a ne samo jede. Jer hrana je više od kalorija – to je identitet. Bakina kuhinja je bila naša prva škola ljubavi, strpljenja i zahvalnosti. I zato, kad ponovo osjetimo miris zaprške ili miris svježeg domaćeg hljeba, znamo da to nije samo ručak. To je povratak kući – onoj pravoj, iz djetinjstva, gdje su tanjiri bili puni, a srce još punije.
vazda.ba
